U petak 23.09.2011. alpinistička ekspedicija iz Republike Srpske u sastavu:Bobana Petrović(PSD Treskavica), Jovo Elčić(PSD Treskavica),Nenad Banović(PED Majevica),Đorđe Rađen(PK Samit) , Željko Dulić(PD Vilina Vodica) i Mladen Lukić(PD Javorina) je krenula iz Istočnog Sarajeva put Šamonija na 1400km dug put. Nakon polaska iz Pala u 6h, prošli smo kroz Lukavicu u 7h, kroz Banja Luku u 10h, kroz LJubljanu u 15:40h, kroz Veneciju u 18:15h, kroz Milano u 21h, Aostu u 22:50h , da bi konačno stigli u Šamoni u 23:45h i smjestili se u kampu "Le Grand Champ" u Takonazu.
  Subota 24.09.2011. Obilazak grada u 10h. Pijačni dan u Šamoniju. U planinskoj kući smo dobili pozitivne prognoze :"Sunce,sunce,sunce..." u koje je bilo teško povjerovati zbog oblaka koji su se preko noći nadvili nad Šamonijem.
   Nedelja 25.09.2011. Ustajanje u 4:30h.Prevoz žičarom na Belvi(1800m) u 8h. Stazom pokraj glečera Bionaseja stižemo na Nil de Agi (2400m) u 12:15h. Na kamp 1 (2764m) stižemo u 14:20h. U 17h vršimo aklimatizacionu šetnju do 3000m i u 19:40 smo nazad u kampu.Povečerje.
   Ponedjeljak 26.09.2011. Ustajanje u 5h. Izlazak na Tet Rus(3200m) i pauza za ručak. U dvije trojne naveze ulazimo u kuloar smrti i u popodnevnim časovima izlazimo do skloništa Di Gute na 3800m. Podižemo kamp 2 i u 17:40h vršimo aklimatizacionu šetnju do 4000m. Povratak u kamp i pripremanje vode za sutrašnji uspon. Kvar na benzinskom primusu ja ovaj proces produžio do kasno u noć. Đorđe ,koji je osjećao mučninu, i Nenad su već postavili svoje nove visinske rekorde.
    Utorak 27.09.2011. Krstovdan nas je darivao prelijepim vremenom i naš uspon na vrh smo započeli u 6:15h. Već u 9h smo bili na vrhu Dom di Gute(4300m), u 11h kod skloništa Le Valou(4370m) , a na sam vrh smo preko grebena Bos, izašli u 14h. Srpska trobojka, zajedno sa zastavama PSD Treskavica, PED Majevica, PK Samit, PD Vilina Vodica i PD Javorina, se zavijorila na krovu Zapadne Evrope i Alpa. Uživanje u predivnom pogledu je trajalo 45 minuta i onda je bilo vrijeme da se krene nazad. U kamp su svi pristigli do 18h. Otklonili smo kvar na primusu i obezbjedili vodu za sutrašnji silazak. Ovog puta je Nenad osjećao prehladu i imao temperaturu.
   Srijeda 28.09.2011. Silazak niz kuloar je trajao duže nego obično, zbog umora i iscrpljenosti pojedinih članova, pa smo u Tet Rusu podjelili tim u dva dijela.Oni brži, Jovo, Bobana i Željko, su do 18 h stigli skroz do Šamonija, dok je sporija polovina, Nenad, Đorđe i j, u isto vrijeme bila tek na Nil de Agiju, gdje smo odlučili i da prenoćimo. Ovog puta nas je umjesto šatora, ugostilo prijatno sklonište iznad pruge planinaskog voza. Lijepo je bilo odspavati jednu noć u krevetima za promjenu. Gorska služba Šamonia je bila prisutna na donjem spratu skloništa, gdje su bile njihove prostorije.Pogled kroz prozor skloništa na zapadne vrhove Alpa dok smo večerali i sabirali utiske , je bio zaista veličanstven.
   Četvrtak 29.09.2011. Nakon silaska do Belvija, nastavili smo planinskom stazom koja se pružala ispod žičare do Le Zuža i na 1010m smo se spustili do 14:30h.Zatim autobusom do Takonaza i nakon jednog 'kaznenog kruga' ispred našeg kampa za koji sam ja kriv, u 15h smo konačno stigli na pravu adresu. 
    Nakon tuširanja, u 18:20h napuštamo Takonaz i odlazimo u Šamoni kako bi se opremili za uspon na Materhorn. Nakon preveženih 200km, u večernjim časovima stižemo u naš kamp u Voulternešu sa italijanske strane Alpa. Za razliku od Šamonija, ovdje je sve bilo pusto i sablazno.
   Petak 30.09.2011. Željko Dulić i ja krećemo u tandemu u osvajanje Materhorna. Krenuli smo sa prvim sunčevim zracima prema ovom strmom gorostasu, čiji je izgled bivao sasvim drugačiji u odnosu na sve okolne vrhove. Strma četverostrana piramida se svojom južnom stranom spuštala u Červinju, skijaški centar na sjeverozapadu Italije. Kombijem , u pratnji našeg vozača, Stojana Subotića iz Pala, smo stigli do visine od 2200m i zbog uskog drvenog mosta, zastali smo kod planinske crkvice sa velikim drvenim krstom ispred bogomolje i pozdravili se sa našim vozačem , uz dogovor da nas čeka na istom mjestu sutra veče. Do zatvorenog planinarskog doma Orionde na 2800m smo stigli u 10h.Kamenom stazom koja se postepeno naginjala, smo preko dva kamena grebena konačno stigli do Lavlje kapije na 3500m u 14:20h. Ovdje smo konačno dobili kontakt sa surovom realnošću. Sa obje strane uskog prevoja koji je spajao masiv Materhorna sa masivom Testa de Leone(3708m), se pružao vertikalni ambis, s tim što je onaj sa naše lijeve strane bio prekriven debelim slojem glatkog leda. Ispred nas je bi jedan italijanski vodič sa klijentom, a iza nas trojica alpinista, kojima je takođe ovo bio prvi put da su ovdje. Klijent ispred nas je počeo ubrzo da leleče i jauče, žaleći se na bol u koljenu pa je njegov vodič pozvao GSS, koji su pola časa kasnije, helikopterom evakuisali povrijeđenog. Od Lavlje kapije je uslijedio ozbiljan uspon do Karelove kolibe na 3800m. Dva vertikalna zida niz koja je bio spušten debeli konopac za pomoć pri usponu, su iz mene izvukli poslednji atom snage, što me je uveliko zabrinulo , jer nakon dolaska u sklonište, uvjerili smo se da je iznad njega još mnogo sličnih zidova, na kojima se bukvalno na rukama uspinje. Iako nas je umor sa Mon Blana stizao i usporavao, mi smo u skloništu Karel bili već u 16:30h, iako je za uspon sa Lavlje kapije predviđeno cijelih 4 sata. U toku noći smo se rehabitovali i prepakovali, kako bi što lakše nastavili dalji uspon. Pored nas je tu bilo još desetak ljudi , uglavnom italijana i francuza. Vrijeme je bilo idealno, što je uveliko pomoglo da suzbijemo naše strahove i nedoumice.
   Subota 01.10. Ustajanje u 5h.Polazak u 6h.Ispred nas se vide ljudi akko uz čeone lampe savlađuju vertikalne zidove po mrklom mraku, koristeći lance i pomoćnu užad. Sa rasterećenim rančevima smo se mnogo lakše kretali, mada je neizvjesnost i pitanje koliko još vertikalnih ploča treba da popnemo do vrha, stalno stvarala tenziju i pritisak. Ovaj uspon nije ličio ni na šta, što sam do sada iskusio. Ovo je bio više kao zanatski rad:uže, karabineri, naprave za osiguranje, zategni uže, pokupi uže, premotaj uže, iznova i iznova, a ispod nas se ambis sve više produbljavao, kako smo visočije odmicali. Nakon što smo zaobišli Grand tour i konačno uspuzali na greben Tindala, tenzija se za trenutak smanjila, jer je kretanje po grebenu ipak bilo mnogo sličnije onome na što smo ranije navikli. Ponekad nas je lomilo i pitanje da li da stavimo dereze ili ne jer je sa osjenčane strane grebena bio ledeni pokrivač. Željko je ipak bio odlučno protiv dereza sve do samog konačnog izlaza na vrh planine. Nisam zabilježio u koliko sati smo izašli na Tindal jer smo imali poprilično spor tempo, ili se bar nama tako činilo zbog toga što se planiramo spustiti isti dan do Červinje. Nakon prelaska na glavu Materhorna, imali smo još par neugodnih vertikalnih zidova, a na jednom su bile postavljene i ljestve od užeta-tzv. Jordanove ljestve, što je olakšalo pristup na vrh, koji je uslijedio u 12:30h. Odjednom ,kao da smo u drugom svijetu, hodamo u derezama po uskom vrhu obasjanom suncem, sa kojeg nam se pružao pogled na Cermat, koji je bio nešto sasvim novo, u odnosu na vrhove Mon Blana prema zapadu i Monte Rose prema istoku, koje smo mogli i ranije da uočimo. Na vrhu su čovjek i žena iz Korzike, koje smo sinoć upoznali. Ljubazno su Željkovim  fotoaparatom ovjekovječili ovaj naš uspon. Trebalo nam je zatim još 15-tak minuta da pređemo stotinjak metara do pravog vrha na švajcarskoj strani , visokog tačno 4477,5m ili jedan metar višeg od italijanskog blizanca. Ovdje smo fotografisali jedan drugog sa našim klupskim zastavama i onda brzo krenuli nazad. Silazak je bio potpuno dramatičan, najviše zbog iscrpljenosti, prava igra živaca. Da li ćemo se osigurati preko ovog grebena ili tu ipak treba da samo prođemo u navezi kako ne bi izgubili dragocjeno vrijeme , i sl? Na Tindalu smo bili u 15:15, a u Karelu čak u 18:30h. Kako je u ovo doba godine dan kraći, noć nas je uhvatila odmah na Lavljoj kapiji na 3500m, pa smo tako sišavši na 3300m, greben iznad doma Orionde, uspjeli i da izgubimo stazu, na onom penjačkom djelu. Nakon što smo otkrili grešku u navigaciji, prolazimo kraj doma Orionde u 23h i nekako, s Božjom pomoću, ipak stižemo do crkvice iznad Červinje u 00:15h. Tu su nas dočekale naše kolege i pomogle da se upakujemo za povratak kući. Prespavao sam gotovo cijeli put kroz Italiju i probudio se tek u Sloveniji narednog dana. Na ovaj način su zaredom osvojena dva impozantna vrha Alpa krajem septembra i početkom oktobra mjeseca 2011.godine, što ipak ne bih preporučio nikom ,bar ne u uzastopnom usponu, a  ponajviše zbog tehničke težine Materhorna. Ipak, hvala i slava Gospodu Bogu, koji nas je očuvao u onim najtežim trenucima.

U Palama, 07.10.2011.

Mladen Lukić, vođa ekspedicije; vodič VSRS m.b.036